LAN.com
Pre polaska na put sam razmisljala da neke razdaljine koje zahtevaju preko 15h voznje busom preletim i ustedim na vremenu, iako ne i finansijski. Zasto? Zato sto velike avio kompanije u juznoj Americi imaju razlicite tarife za svoje drzavljane i ostale, a kako su avionske karte ionako skupe i ne postoje low cost letovi, onda nama jadnicima iz Evrope karte dodju do 50% skuplje. Ne razumem njihovu logiku, ali sva sreca da postoje razni popusti. Aerolineas Argentinas i TAM daju popust na letove unutar j. Amerike ukkoliko ste iz Evrope doleteli sa njima. LAN ima south pass bez obzira da li ste doleteli sa njima ili ne. Meni je vise odgovarao jer ima veci izbor letova za tamo gde mi je trebalo. Popust je do 60%. 3 leta (Osorno - Santiago, Santiago - Calama i Tucuman - BsAs) su me izasla 420eur. 3 puta po 2 sata umesto ukupno jedno 40 sati voznje busem. Prilicno jeftino. Unapred sam morala da izaberem datume i letove.
LAN je cileanska kompanija. Monopolisti iliti moze im se kako oce. Online check in se moze odraditi najmanje 48 sati pre poletanja. U Villa La Angosturi sam otisla na sajt i zaprepastila se kad sam videla da je let iz Osorna otkazan (bice da je zbog jbn vulkanskog pepela),a da me nisu ni obavestili, ali nude zamenu za let iz Valdivie. Prihvatam, ali svejedno ne dozvoljava check in. Pokusavam da se cekiram na let iz Santjaga, ali me isto odbija i upucuje na kontakt centar. Saljem im mejl objasnjavajuci problem u nadi da ce se javiti. Kurac moj. Ni potvrdu da su primili mejl i da ce mi odgovoriti nisu poslali. Boli ih dupe. Moze im se. Uvece sam na brzinu morala da smisljam sta i kako. Poslala sam mejl Ani u Valdiviju ako mogu kod nje prenociti pre leta. Odmah je potvrdno odgovorila. Jedna stavka manje.
S obzirom da sam za Osorno svakako mislila ici stopom, a Valdivia je 100km dalje, plan je ostao isti i sutradan sam u pola 11 vec bila na putu. Sva sreca da mi host zivi na izlazu iz grada, 5min. od puta. Ubrzo me je pokupio jedan ciko do raskrsnice koja vodi za Cile. Cuo za Djokovica. Svi ga vole jer mrze Nadala. Granicni prelaz je 20ak km daleko, ali manje je auta, a ni kamioni nece da stanu, pa sam se tu nacekala barem 45min. i onda me jedan Argentinac dovezao do carine. Presla sam sama peske. Na ulazu u granicnu zonu u jednoj drvenoj kucici dobijate papir na kome pise koliko osoba i koje prevozno sredstvo. 1 osoba, peske. Na granici standardna procedura, brzo zavrsavam. Na izlazu opet ista drvena kucica gde predajete overen papiric koji ste dobili u prethodnoj kucici. Decko mi kaze da dalje ne mogu peske, bolje da sacekam, pa ce on pitati nekoga da me poveze. Zasto da ne. Jos mi lakse. Vec u 2. autu bilo mesta i prihvataju da me povezu. Stariji par sa sinom. Iz BsAs. Kaze da su oni iz BsAs prilicno obazrivi i da retko kupe stopere (Ja', Beogradjani isto :P), no carinik ih zamolio, pa nisu mogli reci ne. Svejedno. Veoma su prijatni. Decko ne progovara, majka malo, a otac glavni u konverzaciji, pa ispituje o svemu. Cileanski prelaz je u pripizdini od argentinskog. Proceduru prolazimo zajedno. Meni sluzbenica proverava da li mi treba viza :) Vadim rance da bi carinik pregledao. Pita imam li hrane, objasnjavam sta imam, pokazujem na keksice i bonzitu. To je dozvoljeno. Prolazimo bez problema i nastavljamo dalje. Kao i uvek sa cileanske strane Anda je dosta nize, vise agro orijentisano. Pre jezera Puyehue prolazimo kroz predele kao iz crtaca. Niski beli oblacici svih moguce zamislivih oblika, pokraj puta na livdama krda crnih i crno-belih krava, a meni zao sto sam u autu i ne mogu to sve da isfotkam i ispruzim ruku da dohvatim oblak. Jezero Puyehue je vecim delom prekriveno pepelom, a ja pre dolaska mislila da se tu zaustavim i okupam. Pih, ne znam kako mi niko nije rekao da i sa ove strane vulkana ima pepela. Polako me san hvata, ali izdrzavam da ne zaspim. Argentinci krenuli za Puerto Montt. To im je prvi put da su presli u Cile. Iz BsAs su, pa razumem. Ostavljaju me u Osornu kraj samog auto puta odakle pokusavam stopati dalje. Staje ubrzo pick-up, cikica vozi voce koje uvece utovara u kamion i vozi za Santjago. Uvek kupi stopere jer puno vremena provodi na putu, pa mu pomazu da ne zaspi. Autoput je ravan do besvesti, pa ne cudi. Ne ide daleko, 30km. Ostavlja me na sledecem raskrscu odakle vidim da ce biti teze stopati, a i vrucina udarila da sam morala skinuti i zavrnuti sve sto se moglo, pa odlucujem uskociti u minibus za Valdiviju. Karta ispade smesno jeftina - 2.5eur za 70km. Mnogo mi se svidja to u Cileu sto su buske karte na linijama u okviru regije dosta jeftine. Za istu razdaljinu placate duplo vise ako bus ide u susednu regiju. Oko pola 6 sam pristigla, otisla da zamenim dolare i kupim nesto hrane (u prevodu slatkisa) za sledece dane jer su mi rekli da je u San Pedru skupo. Nalazim se sa Anom i odlazimo njenoj kuci. Sprema neki koktelcic - pisco sour, jaja, limete i ne secam se sta jos, a na kraju dodaje merquen (ljutu mlevenu papriku). Odgovara mi ta ljutina. Za veceru sprema telecu dzigericu, pomazem joj oko salate i vadim bocu argentinskog malbeca. Obema omiljeno vino. Ja prvi put jedem telecu dzigericu, prilicno je tvrda, al uz vino potaman, a bogumi i za moje krvne sudove. Caskamo i zezamo se do besvesti zaleci sto nemam vise vremena da ostanem, pa da se svako vece opijamo. Zahvaljujem LAN-u na otkazanom letu i pokusavam da se cekiram ponovo, ali uzalud. Vec pizdim jer je let u podne, pa odlucujem da ujutro prvo odem do LAN-ove kancelarije u centru grada koja radi od 9h, a onda se sjurim na busku i hvatam neki bus ka severu koji bi me dovezao barem blizu aerodroma jer ni jedan bus ne ide do aerodroma. Ana je u isto vreme trebalo da ide na posao, pa je pozvala taxi na koji smo cekale 25min. Em je ona zakasnila na posao, em sam ja nervozna sto mi otkucava vreme pred let. Taksista neki slonjo. Ni ne cudi sto je kasnio. Vozi ko da je omamljen. Jos mi posle po placenom racunu utrpava i neki papir u ruku. Mislim se reklama za radi taxi. Jes qrc. Propaganda neke hriscanske organizacije. Ko je pravi hriscanin, a ko lazni? Jebo li vam pas mater, mene ste nasli. Kao da nisam dovoljno izludjena zbog jbn leta. Da mi je dao dok je jos trajala voznja ne da mu ne bih platila, nego bih zvala centralu i zalila se i napravila skandal u sred centra grada :p
U LAN-u me je docekala jedna veoma nesimpaticna gospodja, bice hostesa. Nije joj bilo jasno kako nisam uspela da se cekiram, pa kad sam joj i dokazala odlaskom na sajt, onda je pozvala kontakt centar i uturila mi slusalicu. Jedva sam cula i razumela onog s druge strane. Nikako nije mogao da skonta moj kod rezervacije sto me je dodatno nerviralo, a onda kada je rekao da ne moze da mi pomogne, vec da moram zvati ponovo isti broj, ali birati opciju 4, pa da mi oni potvrde izmenu leta. A?! Hostesa me upucuje na salter 4 gde objasnjavam curi u cemu je problem, ali ni njoj nije jasno sta se desava. Zove kontakt centar, ja opet objasnjavam u cemu je problem, onaj s druge strane valjda skonta sta treba da uradi, ali on to ne moze, moram na aerodromu da se cekiram. Cura i ona pokusava da izvrsi potvrdu izmene, ali joj ne dozvoljava. Mislim se, jbt, ak ona ne moze, sta li me ceka na aerodromu. Komentarise sa koleginicom kako su ovi sa LAN.com prave seronje dignutog nosa. Zove nekog i objasnjavaju joj da ne moze izvrsiti izmenu jer je rezervacija isla preko LAN London. Proslo je vise od pola sata i sve je bilo manje vremena da uhvatim neki bus do aerodroma. Srecom mi je Ana rekla da postoji transfer do aerodroma, pa zamolim gospodju iz LAN-a da pozovu. Daju mi vizitkartu, ali im kazem da je ipak LAN-ova greska i svo ovo maltretiranje nije do mene vec njih, ali oni se ne poistovecuju sa LAN.com Ne kontam razliku. Pozivaju agenciju. Kombi stize u 10:10. Moj let je u podne. Bice knap. Aerodrom je 30ak km severno od grada. Jedno pola sata voznje, 5eur.
Na aerodromu guzva. Jedan let je u 12:00, drugi u 12:45. Imam osecaj da ce na kraju spojiti letove. Na salteru za check-in opet problemi. Devojka ne moze da me cekira. Znoji se ona od muke, meni jos gore. Istice vreme check-inu. Zove u pomoc koleginicu, pa nekako uspevaju da me cekiraju na oba leta, Valdivia - Santiago i Santiago - Calama. Kakvo olaksanje. Putnike za let u 12:45 su vec prozivali da se priblize kapiji. Let je kasnio. Pola sata. Nista novo za LAN. Bastaju njima kasnjenja, izmene letova u zadnjem trenutku, pa sletite na neki drugi aerodrom od ocekivanog, al barem u istom gradu. U Cileu svi letovi idu preko Santjaga. Ako cete s juga na sever, ne postoje direktni letovi, vec se preseda u Santjagu.
Na aerodromu u Santjagu nisam puno cekala. Let je bio na vreme. Samo su mi pred ulazak u avion ponistili boarding pass iz Valdivije i rekli da je doslo do izmene sedista. Hm. Sva sreca te sam dobila bolje sediste. Ono sa sirokim razmakom izmedju sedista. Jes da je tu izlaz za vanredne situacije, pa moram da se upoznam s procedurom, al ko ga jebe, noge mi disu ispruzene. Za obrok ponovo dobijam isti paketic - keksic, brownie i 10g kikirikija. LAN.com su poznati po tome da ne postoji usluga - dorucak, rucak, vecera, samo lagani slatki obrok. Doduse ne znam kako li je kad letite iz Santjaga za BsAs ili Limu, ali poznajuci ih cisto sumnjam. Letela sam s njima iz Sao Paula za BsAs i dobila muffin!
Naravoucenije - ne LAN! Zbog njih je bila sva ona frka oko izmene leta pre polaska i bespotrebne jurnjave za brazilskom vizom. Ima manjih avio kompanija, kao npr. Sky Airline u Cileu ili StarPeru u Peruu..
Aerodrom Calama je mali, ali brdo ljudi. Na netu sam procitala da je blizu centra, ali kazu mi da buseva nema, samo taxi ili transfer prevoz, daleko je do centra. Dogovaram sa jednim vozacem kombija, ali on ceka 2.let, pa nece skoro. Cavrljamo i salimo se. Prica mi o tom delu Cilea, o najvecem rudniku bakra u svetu koji se nalazi u Calami (cak organizuju i turisticke ture) jer je Cile najveci proizvodjac bakra. Daje mi lisce coce da zvacem da se naviknem na visinu, 2200m, iako sam popila acetazolamid po sletanju. Kazu da pomaze kad letite s niske na visoku nadmorsku visinu. Iskreno nisam osecala neke promene ili probleme. Voznja do grada je kratko trajala, a skupo kostala. 10ak minuta - 5eur! Bus za San Pedro je isao tek u 19:45, pa sam imala sat vremena da se malo prosetkam po gradu. Calama je kazu jedan od najruznijih gradova u Cileu. Nisam videla sve da bih mogla doneti objektivan sud, ali podsetio me je na San Juan u Argentini, toplo, niske kuce i nezanimljivo. Put do San Pedra je bio ravan kao lenjirom nacrtan. Sa desne strane zalazak sunca, boje ko naslikane. Malo vise od sat i po voznje, 100km, 4eur.
Po dolasku u San Pedro me je cekalo iznenadjenje jer je jedva bilo svetla, pa sam se uz pomoc jedne cure dokopala hostela u kome je radila Arely jedva izbegavsi da ne upadnem u kanal na sred puta. Po dolasku sam tek primetila da mi je ranac mokar.Smrdeo je na hlor. Otkud hlor u prtljazniku, ko ce ti ga znati. Sva sreca nije bio ceo nakvasen, pa je stradalo malo stvari - majica, peskir i carape sa vidljivim posledicama. Dobro sam prosla. U suprotnom bih tuzila kompaniju :p
p.s. Odgovor od LAN-a je stigao tek posle 10 dana. Toliko o njihovoj efikasnosti. Izvinjavaju se na kasnjenju. Kazu sledeci put zovi kontakt centar. Vise bih volela da su mi rekli - nadamo se da nece biti sledeceg puta!!
Blago tebi...putujes u zemlje koje me oduvek fascinirale...Odusevila si me,kako opisujes svoje "pustolovine" po tim zemljama...sradoscu sam ih procitala i odusevila si me!
Uzivaj i pisi dalje:))
Pozdrav!