Kanjon Colca
Kanjon Colca je nekih 200ak kilometara severozapadno od Arekipe. Jedan je od najdubljih, do 4160m. Ima dosta staza za pesacenje, ali ja sam odabrala nekoliko, ono sto se obicno obilazi za 3 dana, bez preteranog zamaranja (iako sam ja prilicno brze prelazila razdaljine nego sto je pisalo na mapi ;D, pa mi je kasnije bilo zao sto nisam isla jos dalje do vodopada ili gejzira..). Kartu sam uzela za bus u 1 posle ponoci kako bih tamo stigla ranom zorom. Iz hostela su mi narucili taksi da me odveze jer je Arekipa veoma poznata po tome da taksisti ucestvuju u pljackanju turista. Posle ponoci nije bilo saobracaja, izgledao je pust grad, narocito ulice kojima me je vozio, ali smo stigli do buske i laknulo mi je.
Po ulasku u bus sam shvatila sta znace hladne nocne voznje. Svi su bili ubundani do grla sa debelim cebetima preko sebe. Grejanja ocigledno nema. Pitala sam je l to znaci da ce biti hladno. Sledio je pozitivan odgovor. Izvukla sam moje TAM cebence (koje sam srecom ponela sa sobom) u nadi da ce me zastiti koliko toliko. U sred noci sam se smrzavala. Jaknu nisam imala. Nabila sam cebe preko sebe koliko se moglo. Sedela sam kraj prozora koji samo sto nije ledio, al mi se ledila krv u zilama od hladnoce koja je izbijala. Mislila sam da ziva necu stici. No, nekako sam uspela i da odspavam. Oko 6:30h smo bili na vidikovcu Cruz del Condor. Nije mi bilo u planu tu da izadjem, ali posto je u busu bila jedna Spanjolka koju sam upoznala u San Pedru, izasla sam iz busa za njom da vidim kakav je njen plan. Po izlasku je jedan tip pitao da li imam kartu, a ja sam skontala da me pitao da li imam ulaznicu za kanjon. Nisam imala, pa mi je naplatio 4 sola, a ja sam bila ubedjena da sam mu dala 17 (koliko je iznosila buska karta / 5eur) i jos kad sam videla da jedna zena naplacuje ulaznice za kanjon, bilo mi je jasno da je onaj tip bio kondukter i da je samo trebalo da mu pokazem busku kartu. Nisam ja sva svoja ujutro. Sva sreca da se bus vracao za nekih sat vremena pa sam uspela da povratim svojih 4 sola :)
Ulaznica za kanjon je 70 sola (20eur) za strance, 40 sola za latinoamerikance i 20 za Peruance. Nova cena od januara 2012. Gospodja nije znala gde je Srbija, zbunjivalo ju je sto govorim spanski, a kazem da sam iz Evrope, ali ne iz Spanije, pa ne zna koliko da mi naplati. Kazem joj da je to treci svet i da mi da najjeftiniju. Prolazim kao Latinoamerikanka. Peruansku nije smela da mi da zbog kontrole. Zora je. Hladno je. Jedino ja u duksu. Svi ostali su u jaknama, no, sunce ce uskoro, pa ce se izdrzati. Ionako nisam zimogrozljiva. Odlazim do WC. Tamo je Gema, Spanjolka. Kaze mora da se presvuce jer joj se u sred noci prisralo, a vozac nije hteo da stane dok mu na kraju nije pripretila da ce se isprazniti na sred busa. Morao je da staje dva puta. Ni sama ne zna odakle joj je sve izaslo. Ja sam sve prespavala, uopste se ne secam da je izlazila vani, ali tako smo se ismejale njenoj muci. Znam da sam i ja prvih dana po dolasku u Peru mogla na praznjenje skoro posle svakog obroka sto je bilo super posle cokoladnih patagonijskih dana. Onda smo se posadile na vidikovac cekajuci da se pojave kondori. Vedrim danima izlecu po hranu i lako ih je primetiti. Mislim da smo jedno sat-dva cekali. Bio je tu i jedan Argentinac koji je upravo raskinuo sa curom, pa pomalo izgubljen i sam ne zna kud bi i sta bi; jedan cileansko-nemacki par i par Francuza. Kasnije su pocele da dolaze organizovane ture. Bilo nas je ko kusih pasa, ali je i kondora bilo podosta. Neki su nas i preletali, neki su bili dalje, neki izvodili egzibicije u vazduhu, neki izigravali modele na obliznjim stenama.. Iako mi nije bilo u planu da tu camim dva sata ipak mi je bilo drago sto sam ih videla. Oko 9:30h je naisao sledeci bus za Cabanaconde i nastavila sam dalje sama. Argentinac je usao sa mnom u bus, kako je bus pravio nepredvidjenu pauzu da bi sacekao neke ljude i koja je trajala i trajala i u medjuvremenu se pojavio bus iz suprotnog pravca, samo je skocio i presao u drugi bus. Cudna li lika. Gema je krenula peske, ali njen plan je bio suprotan od mog. Ona je zavrsavala tamo odakle sam ja pocinjala, tako da smo isle u suprotnim smerovima u nadi da cemo se mozda susresti gde usput sledeceg dana. Nismo.
Moje planinarenje je pocinjalo sa vidikovca San Miguel nadomak Cabanaconde odakle se video skoro ceo kanjon i mapa koju sam dobila mi je tek imala smisla. Drugacije sam totalno zamisljala. Sredinom kanjona je isla reka colca, a okolo i po brdima su bila sela. Spust do San Juan de Chuccho sa nekih 3300m na 2100m je trajao 2 sata. Imala sam drustvo. Lokalni seljak koji mi je usput objasnjavao neke stvari, pokazivao voce na koje smo nailazili usput i zivuljkice koje rastu ispod lista kaktusa, a koje su ranije skupo otkupljivane za proizvodnju mastila (kad se zgnjece dobije se tamno crvena boja). Cena je sad opala i retko ko se bavi time. Na ulazu u selo je most na kome je kontrola. Pitaju imam li ulaznicu za nacionalni park Colca. Naravno. Pokazujem. Bilo je potrebno upisati podatke ko sam i odakle sam. Ni on nije skontao da Srbija nije u Latinskoj Americi, pa sam brzim korakom nastavila dalje, ali posle mosta je bio hlad, konacno, i tu sam sela malo da odmorim. Cekao me je uspon do 2700m, a bilo je prilicno vruce. Jos sam vukljala ranac (manji) pun hranom i vodom (jer su mi rekli da je dole 5 puta skuplja) i ostalom opremom za 3 dana planinarenja i bila sam u goloj vodi. Usput sam srela 2 Argentinke od kojih je jedna bila bucmastija i zbog koje je dosao seljak sa mazgom da ih prenese do sledeceg sela jer jadnica nije mogla dalje. Jadna mazga, a ne onda. No, barem su mi dale malo vode koja im je ostala u boci. Zatim sam srela jednog Kuskenjca koji je krenuo u posetu prijateljima. Na nekom izvoru mi je natocio punu 2litarsku bocu vodom (onu koju sam dobila od Argentinki). Bila sam skepticna s obzirom da su me upozorili da u Peruu i Boliviji obavezno kupujem vodu ili barem prokuvavam. Ubedjivao me je da je pitka, a zedj je odradila svoje. Bilo je nekog trunja, al i kod babe smo pili takvu s bunara, pa nista. Nista mi nije bilo ni ovaj put. Do sledeceg sela Tapay mi je trebalo 2 sata uz ceste predahe zbog vrucincine. U selu nije bilo skoro zive duse. Prvi na koje sam naisla su nudili prenociste za skoro 4.5eur ali izgledalo mi je prehladno unutra, a jos se nije moglo zakljucati iznutra sto me je dodatno uznemirilo s obzirom da je gazda, roditelji mu i prijatelj svi cugali i vec bili pjani sa vidno zakrvavljenim ocima. Nije pomoglo domacinovo uveravanje da u selu ne moze nista da mi se desi. Mene je bio strah njih samih jer sam bila sama. Prozvao me je losom, mala amiga. Ispred crkve su bile dve gospodje, pa sam ih upitala za smestaj. Jedna me je upucivala na pansion gde sam vec bila, ali nije bilo nikog, pa sam mislila da ne rade jer nije sezona. Kaze to je njena tetka, tu su negde. Sedam da ih sacekam i ubrzo se pojavljuju dvoje seljaka sa teretom na ledjima. Bili u polju. Nose atune, plodove kaktusa (indijske smokve kako ih zovu na Siciliji). Donja Maruja i njen muz Wilbert. Ziveli u Arekipi i po njegovom penzionisanju dosli tu da zive. 5 ili 6 sinova im zive i rade u Arekipi. Nude smestaj u kolibicama od trske i drveta. Ista cena, ali barem se vrata zatvaraju i zakljucavaju, pa sigurno nece biti tako hladno. Sedimo i pricamo o zivotu njihovom ovde, mom tamo. Ja sam im prva gosca iz Srbije. Vecina ljudi je otisla iz tih sela u potrazi za boljim zivotom jer tu nema od cega da se zivi. Kad krene sezona u maju bude turista do avgusta i to je to. Zimska sezona bez snega. Na 2700m. Preko dana pece sunce, a cim zadje dobro zahladni. Snega je jedino na visokim vrhovima iznad 5000m. Cika Wilbert sprema tovar. Kotare od drveta puni atunama, u 3h tovari na mazge i pravac Cabanaconde po mrklom mraku uz pomoc baterijske lampe da bi tamo stigao u zoru da ih proda. Jebem ti zivot. Kako se uskoro smrklo, oni su se smestili u krevet. Ja sam se istusirala, toplom vodom!, u vanjskoj prirucnoj tus kabini, prilegla malo da citam ili piskaram, ali s obzirom da nisam puno spavala prethodne noci, san je i meni brzo dosao. Prvi put u zivotu da sam bila u krevetu u 19h uvece. Krevet je bio izuzetno udoban. Dusek tvrd, al ne ko da je od drveta. Nema upadanja i krivljenja kicme. Zavirivala sam na sve strane ne bih li videla od cega je, al ni vajde. Jorgan je bio tezak da zadrzi temperaturu jer je nocu hladno bez obzira sto je preko dana bilo vruce. Bilo je milina tu prespavati. Bilo je prvi put da sam se secala da sam sanjala za svih mesec i po dana puta. Naravno da se nisam secala sta sam sanjala, no, bilo mi je drago da sam barem nesto sanjala jer sam se vec uplasila da ce mnoge navike da mi nestanu po povratku ili da ce se mnogo promeniti zbog druge klime, konstantne promene hrane i tolikog puta. Nadala sam se da cu barem manje dlakaviti, ali to se nije desilo. Mogla sam se depilirati svaki treci dan. :-/
Ujutro sam poruckila malo ananasa koji sam nosila sa sobom i nastavila dalje. Put je vodio nizbrdo kroz seoca Cosnirhua i Malata da bih se posle jedno 2-2.5 sata spustila u oazu Sangalle, najbolji deo kanjona koji sam prosla jer je bio kao prava oaza sa palmama i bazenima usred prasnjavog terena. Ima par nazovi hotela sa bazenom. Obicne kolibe sa najcesce 2-3 kreveta. Neke od trske, neke od drveta.. Ja sam dobila kolibu opet samo za sebe. 3eur. Pod od betona, zidovi od drveta, krov od trske. Izmedju krova i zidova sa prednje i zadnje strane supljo, vrata ne mogu da se zatvore, samo se iznutra postavi kamen da pridrzava da se ne otvore. Mislim se uvece ce biti hladno. Vise ne mislim da ce neko da se uvuce unutra jer nidje nikog osim turista i domacina, osim mozda zivotinja sto mi je jos gore, ali bolje ovo nego u kolibi od trske sa zemljanim podom gde su se neki kasnije morali izboriti sa ogromnim paukom. Odmah sam nabacila kupaci i otisla do bazena da se osvezim, a onda i izlezavam na travici pored. Odmor mi je dobrodosao pored 2 dana spustanja. Nekako sam uspela da sjebem nokat na noznom palcu jos prvog dana. Opet cu da ostanem bez nokta, al ovaj put desnog. Puff. Sunce je przilo, pa sam vise bila u vodi nego vani. Tek kasnije su poceli da pristizu ostali planinari sa svojim vodicima. Iako nije bilo nikakvih oznaka niti markacija, bilo je lako snaci se ili pitati za upute lokalno stanovnistvo, mada vodici su me cudno gledali, verovatno im se nije svidjala ideja sto idem sama bez njihove pomoci. Doduse neki se izgleda jesu izgubili, ali meni je to izgledalo nemoguce, osim mozda u kisnoj sezoni kad su odroni, ali tad nikom ne bih ni preporucivala obilazak kanjona. Meni je svo vreme bilo suncano, osim prvog dana uvece je malo pokvasilo. Za vecericu (dodatnih 3 jure) sam narucila vesalicu od alpakinog mesa i zalila cajem od koke i vinom (bas sto mi je trebalo). Posle toga sam se navukla na alpakino meso :) Krevet je opet bio tvrd, al udoban. San je lagano dosao.
Sledeci dan sam ustala oko 5 jer je trebalo krenuti sto ranije da me ne uhvati sunce jer se sa 2100 trebalo popeti na 3300m uz konstantni strmi uspon. Nisam jutarnji tip, pa mi treba vremena da se rasanim, a i energije mi je falilo. Bila sam i pri kraju s vodom. Vec posle 15-20 minuta sam bila totalno znojava. Odmarala sam svaki cas. Na mazgama su prolazili djaci koji su isli u skolu kao i oni koji nisu hteli da riskiraju, pa su placali nekih 18eur. Mislila sam da idem presporo, ali kada sam pri vrhu prestigla neke koji su krenuli mnogo pre mene i psovali sve po spisku jer su ostajali bez daha i bez vode, znala sam da sam dobro prosla. Jedno 2,5 sata uspona, na vrhu je bio vidikovac i odatle jos 15-20min. hoda do Cabanaconde odakle je trebalo uhvatiti bus za Arekipu. Dokrajcila sam ananas na glavnom trgu, malo se izlezavala, iako je sunce bukvalno przilo kozu i kupila kartu za bus cije je vozac kasnio i uopste nije imao nameru da pozuri i krene. Put kojim smo isli je bio pravi planinski, krivincine, tamo-vamo, gore-dole. Kanjon Morace je bio ni prici ovome. Zamislite da vozite gore kuda ide voz, a kanjon dole duboko-duboko. Uzas. Spustali smo se skoro do dna, a onda opet peli na 4800m kada je malo zahladnelo i opet se sputali na 2300m. Bilo mi je jasno zasto mi je bilo hladno u odlasku. Jedva smo stigli u Arekipu posle skoro 7 sati voznje. Sto je mnogo, mnogo je. Otisla sam do hostela po stvari, spakovala se i s dvoje Brazilaca otisla taksijem na busku.
Bus za Cusco je bio u 20h. Karta 50 sola = 15eur. Hostesa, vecerica, cajcic ili kavica, cebence, film, ujutro opet kavica.. Sve ima. Pre ulaska u bus sledila je predaja prtljaga, zatim snimanje svakog putnika video kamerom i na kraju uzimanje otisaka prstiju. Mamma mia! Sta mi je sve prolazilo glavom. Mogla sam videti svoju umrlicu sa slikom. Stvarno preteruju sa svim tim cekiranjem. Mozda su se oni navikli, ali ja sam bila frapirana. Bilo mi je 10 puta gore nego u Cileu kad su trazili kontakt osobe za svaki slucaj. U 6-7h ujutro smo bili u Cuscu. Taksista je trazio nekih 7 sola (2eur) do centra sto sam revoltirano odbila i zapicila peske. Rekli su mi 6-7 blokova, medjutim bilo je 16-17, no, vremena je bilo na pretek, pa se moglo laganini..