PUNO
Puno je otprilike zadnja stanica pre ulaska u Boliviju. Nekih 200-300km od Cusca. Nalazi se na jezeru Titicaca na 3800m. Busem je nekih HLADNIH 7 sati nocne voznje (25 sola). Smrzla sam se ko p.... Kakvo crno grejanje. Jos kad kraj sebe imate klinca koji hrci, a majka mu na sedistu pored gleda TV preko mobitela bez da stavi slusalice na usi, tu spavanja nema. Ranom zorom smo pristigli. Vani ledeno. U stanici ledeno. Ali, uveliko vas salecu iz agencija i nude ture po jezeru. S obzirom da sam zbog toga i dosla i kako je bilo rano za trazenje turisticke organizacije, odmah sam sa prvom zenom ugovorila poludnevnu turu jer sam posle mislila nastaviti ka Boliviji. Poludnevna tura je par sati. Obilaze se plutajuca ostrva Uros. Cena je 6eur u sta je ukljucena voznja brodicem i ulaznica za ostrva koja ide lokalnom plemenu.
Jezero Titicaca (u prevodu kamena puma jer po obliku podseca na pumu koja juri zeca) je poznato kao najvise plovno jezero na svetu (na 4000m) koje dele Peru (vecim delom) i Bolivija. Nekih 190km duzine i 80km sirine sa dubinama oko 140-180m, a najdublja 284m. Ali, ono sto ga karakterise su takodje par plemena od pre Inka, od kojih su zadnji potomci skoro izumrli, ili pleme Uru, kao i Aymare, jedno od domorodackih plemena koje nema veze sa Inkama, osim sto su se bezeci od njih nastanili na jezeru Titicaca (a poreklom su iz Bolivije). Tako su i nastala plutajuca ostrva. Izgradjuju se od totore (vrsta trske) koja ne tone, a ostrvcadi je 40ak. Na jednom na kom smo svratili je par kucica i to je to. Imaju i svoju 'bastu' gde uzgajaju neko cvece, biljcice, krompir... Prodaju rukotvorine i zive od turizma. Malo su nametljivi ili malo vise.. Mladi sviraju ili pevaju po brodicima i ocekuju nagradu. Muski se bave ribolovom. Na sledecem ostrvu na kom smo bili je i restorancic sa domacom hranom od cega je najpoznatija pastrmka. Videli smo da gaje i prasice. Svratili smo i do skole. Skole?! Da, imaju i skolu i to pod patronatom adventisticke crkve. Nikako mi to ne ide uz narod koji je bezao od jednog tlacitelja da bi potpao pod uticaj drugog. Ali tako je to na zalost u juznoj Americi. Klinci znaju da pevaju na quechua, aymara, spanskom, engleskom, francuskom.. Ne znam sta ih jos uce. Citav mi njihov nacin zivota izgleda nestvaran.
Po povratku sam htela da svratim do centra da obavim kupovinu jer je Puno najbolje (a i najjeftinije) mesto u Peruu jer je tu glavni centar proizvodnje, lama i alpaka su domace zivotinje :) U taksiju sam nacula da je granica ka Boliviji i dalje zatvorena. Ranije sam cula da je zastoj, ali sam mislila da je zbog odrona i da nece dugo trajati, tj. da ce procistiti do mog polaska. Jes vraga. Bio je strajk, a ne odron. Prevoznicu su zakrcili put na po puta do bolivijske granice i prolaza nije bilo. Proveravam informaciju i u turistickoj organizaciji. Potvrdjeno. Ocajna sto ne mogu za Boliviju, iznervirana sto nisam znala ranije, pa da barem odem na celodnevni izlet po jezeru i obidjem ostrva TAquile il Amantani ili odem do arheoloskog nalazista Sillustani. Ni tamo ni vamo. Sreca da je bilo hostela, pa sam se smestila u Inka's Rest. Vlasnica kaze da je vec bilo dosta Srba koji su tu odstajali. Zanimljivo. U sobi sam sa metuzalemom kojoj sve smeta. Amerikanka od preko 60 godina koja putuje svetom i gde nadje posao predavaca engleskog jezika, tu se i zadrzi. Negde na istoku je bila u istoj skoli sa jednim mladim Hrvatom koji je 'bezao' od kuce u potrazi za samim sobom, ali joj se nimalo nije svideo. Nije joj bilo jasno kako to da neko kome engleski nije maternji jezik moze da ga predaju u inostranstvu. To joj je izgleda bas zasmetalo. Celo vece smo obigravale oko restorana trazeci ribu da veceramo, ali na dnevnom meniju ih nije bilo. Izgleda im to samo za rucak. Regularni restorani su bili skuplji, pa smo od njih momentalno odustali, mada mi nije bilo jasno kako joj je porcija ribe od 7eur bila skupa. Nije ni da je jeftino, ali zivo me interesuje koliko li je u Americi. Na kraju smo zaglavile u kineskom restorancicu na supici i rizi. Nije htela mnogo ni da reskira jeduci na svakakvim mestima jer joj je zeludac osetljiviji, pa je vec imala problema. Moj se vec navikao na sve i svasta. Ali, s obzirom da sam vec par veceri u Cuscu do kasno isla bosa u sandalama, a tu gresku ponovila i u Punu koji je mnogo vislji i noci su bas hladne, plasim se za svoj jadni zeludac. :p
Kasnije je stigao i jedan Englez koji je nekako uspeo da dodje iz Bolivije u Peru. Rece da je imao srece. Verujem mu jer ja nisam. U hostelu su bili i neki Nemci, njih trojica, koji su do ponoci bili pjani i preglasni i pravdali se time da to po navici vole da popiju petkom uvece. Ujutro smo svi ranili, ali oni su i dalje partijali i svaki cas isli u WC lupajuci vratima. Ja sam ubrzo zaspala. Kako je bilo gospodji, ne zna se. Ujutro je opet zaglavila sa prolivom. Jadnica, a cekao ju je dnevni izlet. Ne daj boze da mene tako sto zadesi.
Ja sam uhvatila jedan od mnogobrojnih autobicitaksija i odjurila na stanicu ne bih li se sto pre ukrcala na bus za Copacabanu. Postojala je i malo jeftinija varijanta da lokalnim busem idem do zadnjeg granicnog mesta na peruanskoj granici (Yunguyo), odatle taksijem do granice, onda s bolivijska strane opet na taksi do Copacabane (8km), ali sve mi je to izgledalo previse komplikovano s puna 2 ranca, pa sam odustala. Na bus sam cekala samo pola sata, a bio je prepun stranaca koji su kao i ja zaglavili u PUnu prethodnog dana zbog strajka. Na peruanskoj granici smo izlazili vani iz busa, prvo isli u policiju po pecat na papirce koji smo popunili po ulazu u Peru, a zatim po pecat u pasos. Ko nije imao to papirce placao je kaznu, zato oprez (isto je i u Cileu, Urugvaju i Boliviji). Bila sam te srece da mi nista nije falilo. Do bolivijske granice smo prepesacili. Kako sam 2 dana prije izvadila vizu, nisam se morala cimati na granici niti ista placati kao americki par koji su morali da izdvoje po 135 dolara, ali im barem dozvoljavaju na granici da dobiju vize sto je to u suprotnom slucaju nemoguce. Amerima su mnoge juznoamericke zemlje uvele vize iz prostog reciprociteta, kao npr. Bolivija, Argentina, Brazil... Pitala sam sluzbenika da li bih i ja mogla platiti i dobiti vizu na granici da je nisam izvadila u Cuscu. Da, kaze, 300 i nesto bolivijanosa, oko 50$. No, lakse je bilo otici do konzulata sa vec pripremljenim dokumentima - rezervacija hostela za prvu noc, povratna karta ili karta za izlazak iz zemlje i dokaz o cepljenju protiv zute groznice + fotka i to je to. Jeste da je fotka koju su me slikali u Cuscu totalno mutna, cist neprofesionalizam, i da mi je sluzbenik u konzulatu rekao da licim na fudbalera (Aaa?!!) (setih se odmah Rud Gulita), ali barem je viza gratis i gotova za 15 minuta. 30 dana vazi, ali niko vas ne obavesti da vazi mesec dana od kada ste je uzeli, a ne od ulaska u zemlju, zato oprez.
Na granici se moglo kod ulicnih dilera koji sede za smesnim klupama (prvi put sam ih videla na medjunarodnom terminalu u Tacni) zameniti novac. Naravno kurs je nepovoljan, zato menjati samo bas po potrebi. Inace, u koliko nosite kes, zaboravite na evro u Peruu, kao i Boliviji, jer je kurs dosta nizi nego sto je. Dolari su zakon za njih.
ahahahaaaaaaaa metuzalem americki i pjani nemci ajooj ahahaa e zavidim ti Rud Gulitu:)))SAD CU DA TE ZEZAM!!!