CILE - PERU iliti kako to da vecina mojih granicnih prelaza odisu avanturom
Ne znam kako smo jedne veceri u San Pedru dosli do price o minama na granici izmedju Cilea i Perua, valjda zato sto je bila aktuelna prica o poplavama na granici kada je posle kisa reka nosila sve sa sobom, pa cak i protivtenkovske i protivpesadijske mine sto je dovelo do zatvaranja granice da bi se ocistila polja. Cileanci su poznati kao najomrazeniji narod juzne Amerike zbog silnih ratova sa okolnim drzavama. Vide ih kao SAD juzne Amerike. Veliki broj mina se i dalje nalazi na granici i 30 godina posle rata. Sva sreca da sam na netu nasla informaciju (na spanskom) o aktuelnom stanju na granici, pa sam bila spremna na iznenadjenja. Subota je bila slobodna za prolaz ceo dan zbog velikog prometa saobracaja, a ostalim danima zatvoreno od 7-12h.
U subotu vece sam tek krenula iz San Pedra za Aricu. 9 sati voznje Tur busem - 25eur (imali su neki popust). Prvi put da nije bila ukljucena klima, pa mi je cak i bilo toplo. Kraj mene je bio jedan sa zadahom iz usta, ali srecom nije puno zevao niti spavao otvorenih usta, ali ubrzo sam i ja zaspala jer sam prethodne noci u 4 morala uraniti da bih posetila gejzir. U Aricu smo stigli ranom zorom. Kondukter je nama strancima vratio pasose koje nam je uzeo prethodne noci jer u Arici postoji neka carinska kontrola. Nisam bas skontala sta i kako, ali bilo je iznenadjenih sto ce nam celu noc drzati pasose, ali kazu takva je procedura. Istrcala sam medju prvima, pokupila ranac (ako ne izadjete odmah po dolasku u stanicu, vrlo lako se moze desiti da svoje ranceve nadjete vani u prasini il blatu, sasvim svejedno, zato oprez) i pozurila na medjunarodni buski terminal da bih uhvatila prevoz za Tacnu (prvo granicno mesto u Peruu). Do Tacne se stize busem ili taksijem. Busem je sporije, a taksijem skuplje. Imala sam srece da je jedan upravo kretao, pa posto je bilo jedno slobodno mesto, pricekali su me da se utovarim. Dve zene sa decom. Pored vozaca u kolima nas sedmoro. Masala. Vozac sav ko na iglama. Istrcava da mi kupi peronsku kartu, 50 evrocenti. Za mesec i po dana prvi put sam naisla na peronsku kartu. Krecemo brzinom munje. Manito. Jasno mi je da vozac zuri da bismo stigli pre zatvaranja granice. Na granici izlazimo svi iz auta. Vozac popunjava neku dokumentaciju o putnicima. Kod njega su nasi pasosi, pa se cileanski policajac buni i pozuruje nas jer navodno rade do 6:30. Mislim lepo pise da je zatvoreno od 7-12h, a on tu sad sprovodi svoju politiku. Razlog vise sto se mrze Cileanci. Najgori granicni policajci su definitivno Cileanci. Mogu da ti zagorcaju zivot samo tako. Majka sa 2 dece prolazi laganini. Ja tek bez problema. Drugoj sa dvoje dece pravi problem jer otac deteta nije potpisao dokument o dopustu izlaska iz zemlje, pa dok je ona jadna objasnila da to dvoje dece imaju razlicite oceve i da od svakog ima poseban sudski nalog od koga je na kraju ispalo da je jedan nevazeci (il nije overen il nema potpis sudije), mi smo samo posmatrali i cekali ishod. Da li ce morati ostati na granici s decom da ceka podne kako bi se vratila kuci ili ce je pustiti. Sedeli smo i cekali. Prosla je, ali se na kraju ovaj opet predomislio i trazio da dovede decu da ih vidi. Isusa ti kakvo maltretiranje. Vreme je odmicalo. Vozac je pozvao nekog, a skontala sam posle da je to bila peruanska sluzbenica koja mu je spremila i overila neka dokumenta da bi mogao da prodje. Pustili su nas iako je proslo 7h iliti po peruanskom 5h. Cileanci sigurno ne bi. Peruanci su opusteni. Izlazimo sa svim stvarima. Policajac gleda treba li mi viza ili ne, pa konsultuje kolegu. Pred njim na staklu stoji lista onih kojima ne treba, pa lepo vidim da pise Republica Serbia y Montenegro. To ga je valjda zbunilo. Pokazujem mu prstom na listu i kazem da smo imali sporazumni raskid pre koju godinu. Seca se Srbije i Crne Gore sa mundijala. Slede problemi sa skeniranjem pasosa. I ne cudi kakvi smo na fotkama na novim pasosima :P Mislim se sad mi nece dati da udjem u zemlju posle svih peripetija. Udara pecat i kaze da mogu ostati 30 dana u Peruu. Upisuje 30 na pecat na pasosu, tek da se zna. Stvari proturamo kroz kontrolni skener, a dve sluzbenice prekrstenih ruku vise interesuje sta se desava u TV serijama nego sta nosimo u torbama i zasto pisti (novcanik). Jurimo dalje i ubrzo stizemo u Tacnu. Istovara nas na buskoj i naplacuje po novoj ceni od 6.5eur umesto 5. Digli su cene u znak bunta zbog zatvaranja granice jer im opada posao. Posao koji obavljaju na crno i po inace visokim cenama.
6 je ujutro. Nije mrak. Oblacno je, pa odustajem od ideje da provedem dan na plazi. Na buskoj razmenjujem malo para kod menjaca koji sede za drvenim klupama jedni kraj drugih. Devize, devize.. :) Odlazim na nacionalni terminal, raspitujem se za bus za Arequipu. Ima u 6h. 3eur. 300km. 6-7 sati voznje. 6h je proslo, pa se pitam kako je moguce da je bus u 6h. Kasni, al stize. Izasla sam na peron uz opet obaveznu peronsku kartu i tamo me je zapuhnuo takav smrad od pisace da mi je bilo muka. Nakrcavamo se. Uveliko se primecuje razlika u izgledu. Dosla sam u zemlju Inka, jelte. Svi su crnokosi, crnoputi, izrazenih crta lica. Ne svidjaju mi se.
Taj deo Perua je pustinja, isto kao i sever Cilea. Nema niceg osim peska. Tek malo kako odmicemo, tj. uzdizemo, se pojavljuju planine, ali planine peska. San me je ophrvao iako su pustili neki akcioni film na sav glas. Cepovi za usi su odradili svoje. Posle nekih 2 sata budim se jer bus stoji, ispred neke resetke, neki deckic pita ima li ko sta da prijavi, a onda kaze da svi izadjemo iz busa i odsetamo do druge strane. Vidim pise carina i kroz glavu mi prolete da sam pogresila bus ili da se za Arekipu ide preko Bolivije.. Onako bunovna sam bila skroz pogubljena. Neke dve zene su imale ogromne buvljacke torbuljine koje su iznele i pokazale sluzbenicima. Onda su nas strpali na bus, usli su mnogi prodavci koje cega da ponude od hrane do pice. Ja sam bila skepticna prema onome sto nude iako me privlacio kuvani kukuruz ogromnog belog zrna, ali kako su me svi ranije upozorili da pazim gde kupujem i sta jedem, nisam htela namuciti stomak vec prvog dana. Nastavila sam dalje spavati. Posle neka 2-3 sata opet zaustavljaju bus. Ovaj put ulazi sluzbeno lice u bus, na ledjima mu pise - carina. Opet sam ko u bunilu. Trazi od pojedinaca da mu pokazu sta imaju u tasnama/torbama. Zena pored mene sramezljivo pokazuje. Bilo joj je glupo jer je imala carape unutru. Druga zena se buni i moli ga da joj ne pretura po torbi. Onda pocinju mnogi da se bune protiv sluzbenika i onoga sta radi jer nema prava da pretura po njihovim licnim stvarima. Zena koja se bunila je srednjih godina, elegantna i krije tasnu. Carinik nalazi neki zamotani paket i pokusava da ga otvori da vidi sta je unutra. Ne vidim dobro ni ja jer je na sedistu preko puta. Trazi da podje sa njim u sluzbene prostorije. Raja se buni, svadjaju se sa sluzbenikom. Odlaze vani, a mnogi komentarisu bahato ponasanje carinika i kako im nije u interesu da hvataju dilere droge, vec da primaju mito i posto im vozac autobusa nije nista dao, poceli su maltretirati. Mnogi lupaju sakama/pesnicama o prozore i trupaju nogama. Bio je to znak vozacu da zele da krene bus. Jezivo mi je. Posle kratkog vremena, zena se vraca. Bus krece. Konacno. Ali.. stade.. Jedna zena povika - ljudi, tuku vozaca! Izadjite da pomognete. Svi na prozore, gledaju sta se desava. Vozac i 2 sluzbenika od kojih jedan drzi metalnu motku. Ja zaprepascena. Nista mi nije jasno. Za tih par sati u Peruu mi je vec bilo jasno da su ljudi prilicno bunovne prirode, da kume i mole, da se bez pardona suprotstavljaju visoj sili i sa strascu zalazu za ono u sta veruju. Neki se okurazise da izadju. Dodatne rasprave. Atmosfera se zahuktava. Stize i policija. Srecom im je stanica preko puta. Pomeramo se malo da bi se bus parkirao ispred stanice. Vozac i carinici odlaze da daju izjave. Za njima zurno i zena koja je prva primetila sta se desava. Bila je odlucna da zagorca zivot carinicima. Ona druga, fina dama, je molila po busu da posudi neciji telefon da obavi jedan razgovor. Mladic na sedistu ispred mene joj je dao telefon. Pozvala je cerku i rekla joj da su joj carinici uzeli pola paketa koji joj je otac poslao. S druge strane se cula iznenadjena i malo iznervirana devojka koja izgleda nije bila u prilici da prica, pa je rekla majci da ce to ona sve srediti. Sta je bilo u paketu, ne zna se. Ostaje tajna. Ali da su peruanski carinici korumpirani i beskrupulozni, to stoji. Onda je krenula prica sta se u stvari desilo. Kako je ona gospodja usla u bus i bus krenuo, carinik je kamenom gadjao bus jer nije dao dozvolu vozacu da krene. Onda je vozac popizdeo jer za svaku stetu on placa i izasao sa prvim cega se dokopao - metalnom sipkom i onda je doslo do rasprave, otimanja motke, ona zena je sve primetila i napravila frku i ostalo znate. Uskoro smo krenuli. Vec smo podosta kasnili. Bus se malo ispraznio jer je par ljudi sislo s busa i hvatalo taksi do obliznje rute 48 gde se spajao put s mora, a koja je bila samo nekih 10min. udaljena. Sa vozacem nismo mogli diskutovati ni o cemu jer su nas delila zatvorena vrata. Tako je to na medjumesnim busevima ovde. Kasnije sam primetila da je isao isti onaj akcioni film ponovo, ali na engleskom bez prevoda. Za one koji su propustili da ga odgledaju iz prve :d
Kad smo konacno stigli u Arekipu bilo je vec 13h ili vise. Voznja me propisno smorila, ali barem sam odspavala dobrih 4 sata. Mislila sam odpesaciti do centra, ali me je cika policajac ubedio da ni ne pokusavam jer je daleko. Vratim se do buske da uzmem taksi. Ciko nudi za 4 sola (sto je oko 1.15eur), za 1 sol jeftinije nego sto inace voze. Danju.
Bila je nedelja. Prilicno mirno sto se tice saobracaja iako je bilo ljudi po centralnom trgu (Plaza de Armas). Nidje informacija, sve zatvoreno, te zamolih u jednom hotelu za mapu grada, tek da se orijentisem i pronadjem hostel. Arequipay Backpackers - najbolji i najorganizovaniji hostel u kojem sam do sada bila - 6eur. U sobi, a i u celom hostelu, samo jedna Cileanka i ja govorimo spanski, pa se raspricale jer je opicio neki pljusak. Ona se zali kako joj je sve skupo u Peruu. Nije mi jasno kako. Cileanka je. Sve je jeftinije nego u Cileu. Nudim joj da zalijemo cileanskim vinom koje sam dobila u San Pedru. Malo se neckala jer dugo godina ne pije vino (od kad je preterivala na fasku), ali nije mi trebalo puno da je ubedim. Ko ce vinu odoleti. A onda, na moje cudjenje, je prerano pao mrak, vec u 18h. To je znacilo da ranije svice i da ce mi dani biti prekratki ak se ne budem dizala ranom zorom (jasta cu!). Posle onako dobre boce vina (Oveja Negra) bilo je lako zaspati i zaboraviti citavu papazjaniju tokom puta San Pedro - Arequipa. Taj dan mi je stvarno dugo trajao. Kao vecnost.
ZAR NA ISLANDU NISU NAJBOLJI GEJZIRI?ZNAM DA JE TAMO HLADNIJE,ALI JE I BLIŽE.
NIJE MI JASNO ŠTA SI TI TAMO TRAŽILA?MOŽDA IMA NASTAVAK PRIČE ILI SAM TO PROPUSTIO JER NISAM ČITAO NEKE PRETHODNE ČLANKE?