MENDOZA
Dan I
Mendoza - zemlja sunca i vina (i prasine dodala bih ja). 70% proizvodnje vina u Argentini dolazi iz ove provincije. Nalazi se na 800m nadmorske visine, a vinogradi su i na preko 1000, al su nadareni odlicnom klimom. Zemlja je susna, siromasna vodom i retko pada kisa. Dusu dalo za lozu. Grad ima 1.5mil. stanovnika iako se ne cini velikim. Preovladjuju kuce (jednospratnice i dvospratnice) i nesto zgrada u centru, nista kolonijalne gradnje za razliku od Cordobe, puno drvoreda, trgova i jedan ogroman park koji zauzima skoro cetvrtinu grada, ali je prometan i u njemu se nalazi univerzitet, amfiteatar, stadion, zooloski vrt i jezero samo za sportske aktivnosti. Ja sam skoro pola dana provela tamo. Cerro de la Gloria je brdo usred parka na 980m sagradjeno u cast borbe generala San Martina (po kome park i nosi ime) za oslobodjenje od Cilea pocetkom 19.veka. Sa vrha se baca pogled na grad i okolinu. Mene je iz nekog razloga najvise podsetilo na Albaniju, recimo Elbasan, nekoga bi mozda na Kolorado ili Kaliforniju. U daljini su se videli poceci Anda. Ono sto me je najvise iznenadilo je gomila ljudi koji u sred bela dana trce po vrucini, kao i jos vise biciklista. Valjda pored svog onog mesa i kasnih vecera pokusavaju ostati fit. Sa jednog na drugi kraj parka ima da se seta dok vam noge ne otpadnu. Moguce je ida se izgubite bez mape.
Kraj jezera je sportski centar sa bazenom. Da bi ste usli morate biti clan. Gluposti. Sela sam sa druge strane jezera da odmorim, pojedem koji keksic jer bi to posle voca bilo sve sto bih jela, vrucina mi je ubijala apetit. Tog dana je bilo prijatnije jer je prethodne noci pala kisa, a i da nije svakako bi bilo podnosljivo jer je za razliku od Cordobe suv vazduh i nema preznojavanja. Fala klincu. I to malo na suncu je bilo dovoljno da pocrvenim jer sam zaboravila poneti zastitnu kremu. Kad sam se umorila od sunca, krenula sam u obilazak mnogobrojnih trgova. S obzirom da je grad prostran (kao svakako cela Argentina), trgova je pregrst i na svakom se nesto prodaje (na jednom antikviteti i knjige, na drugom artesanije, na trecem su pak skejteri..). Dodje vam da se zabijete u neki lad i kulirate celi dan. Kuci sam se vratila tek ispred 21h posto je moja domacica Ana Maria imala casove do tada (predaje spanski strancima), pa nisam htela da joj smetam. Za veceru je isprzila biftek, pa smo krenule s pricom o razlicitostima i slicnostima izmedju Argentinaca i Srba, o nasoj hrani, obicajima i cemu sve ne dok nije doslo vreme za spavanje posto svako jutro u 7h ide na trcanje, ja sam ostala da se pakujem za sutrasnji dan. Imala sam u planu celodnevno planinarenje i bilo me je frka da li cu imati problema s visinskom razlikom, a trebalo je i rano krenuti.
Dan II
Konacno u planine. Posle samo 3 sata sna. Sva sreca da sam do tamo imala dovoljno vremena da se naspavam i to sam i iskoristila (mada je jedan cova hrkao da se celi bus okretao). 180km, 4 sata voznje za 5eur. Bagatela.
Cristo Redentor je graniza izmedju Argentine i Cilea, od zadnje stanice busa na granici - Las Cuevas. Trebalo se popeti starim putem na 4000m. Ispocetka nije bilo nekog uspona, ali se postepeno povecavao. Bilo je sve teze ici i cesto sam pravila pauze da odmorim, gucnem vode. Sake su mi oticale. Bilo je i vruce, drveca ni na vidiku, tek pred vrh je poceo vetar. Kad sam mislila da ce mi dusa izaci na usta i da cu pasti negde na sred puta, dolazi auto otvorenih prozora iz suprotnog smera, pa ih pitam koliko jos do vrha. Kazu - samo sto nisi. Nastavih dalje i ugledah kamenu kucicu, brdo ljudi i znak na kome pise - Chile, a onda i sa leve strane veliki spomenik. Cristo Redentor (u ime mira). Stari granicni prelaz. Na obe strane se vide vrhovi sa snegom. Duva oce da odnese. Oblacim vindjaknu, nabijam kapuljacu, malo fotkanja, pokusavam se popeti na sami vrh iznad spomenika strmom stazom, ali stizem samo do pola. Oce vetar da me odnese. Silazim i odlazim do standa gde prodaju toplu cokoladu i suvenire. Ugledam neko zuto okruglo pecivo koje mi privuce paznju. Kazu od kukuruznog brasna. Uzimam momentalno iako je 90 evrocenti. Pola 2 je, a jela nisam. Ima ukus palente. Sa 2.strane je argentinski stand, tj. mala prodavnica. Nadvikuju se u namami turista. Iza jedne stene sam nasla skroviste od vetra. Bila sam prilicno emocionalno uzbudjena. Da li zbog te visine ili sto sam na takvom mestu.. Pravi emo kid. Nisam se mogla puno zadrzavati, bilo je vreme za povratak. Ako mi je trebalo 2 sata, 15min. da se popenjem, znaci manje od 2 sata da se spustim i sacekam bus. Ali u glavi mi je bilo da stopiram, sto sam i ucinila i prvi auto je stao. Muz i zena sa sinom. Ispostavilo se da su iz Italije, iz Firence. Kakva slucajnost. Isli smo u istom smeru i imali isti plan - Aconcagua, Puente del Inca i natrag za Mendozu. Bilo je kao da sam dobila na lutriji.
Aconcagua je nacionalni park i najvisi vrh juzne Amerike - 6962m. Plan je bio pesaciti do lagune Los Horcones i baciti pogled na vrh Akonkagve pod snegom i ledom, ne i pentrati se na vrh jer to zahteva visecasovno i visednevno planinarenje sa sve magarcima. U protivnom nemoguce izvodljivo. Malo me je podsetilo na Crnu Goru. Otisli smo malo dalje od lagune do mosta na reci sto je bila zadnja tacka za obilazak sa ulaznicom koju smo kupili za 2 evra. Odatle je bilo dozvoljeno samo trekerima i planinarima sa posebnim dozvolama.
Puente del Inca je par kilometara nize. Most neobicne formacije zbog uticaja sumpora. Kratko zadrzavanje za par fotki, razgledanje suvenira lokalnih Inka i natrag za Mendozu kroz predivne predele. Patrizia me je ispitivala o hrani, o turizmu i predelima u Srbiji. Znala je da kaze - Kako si? Dobro sam. Naucile je drugarice u Italiji kad je bila mala. Blizeci se Mendozi na jednom mostu u daljini smo videli crn dim, policija nas je usporavala, pa sam mislila da je bio neki teski udes ili da se kamion zapalio sto nije neobican slucaj u Argentini. Kad smo se priblizili imali sto sta videti - gorele su gume na sred puta jer su ih neki protestanti zapalili. Par njih stajalo je sa strane sa spustenim transparentima tako da nisam skontala zbog cega protestuju.
Italijani su bili super da su me dovozili do Ana Marjine kucice. Razmena mejlova, pozdravi i poljupci. Stigla sam 3 sata pre nego da sam sve prosla busem kako sam planirala. Ana Maria je spremala tipicni Mendoza dezert - oljustene kruske se kuvaju u posecerenom vinu. Sto duze to bolje, delicious, mmm.. Meni je dusa ceznula za kasikom, pa sam uzela da probam instant corbu od kukuruza. Nista posebno, ali sam barem sebe zadovoljila. Palo je i vino naravno.
Bio je to najbolji dan do sada. Zaspala sam ko od sale. Ako ikada budete planirali ovakvu avanturu ono sto je obavezno poneti su krema za suncanje (i mackati se svaki cas jer gore sunce bukvalno przi kozu), kapu/sesir koji cvrsto stoji jer vetar je neumoljiv, dosta vode i nesto sto ce ublaziti mucninu zbog visine.
Dan III
Probudila sam se uz alarm kao i uvek. Tesko, ali nisam osecala nikakve posledice od onolikog pentranja i sunca prethodnog dana. Nikakve upale misica. Super ja. Ana Maria se upravo vratila sa trcanja, pa me je obavestila da se sprema za kulinarski dan sa ucenicima. Spremaju empanade. E jbg. Ja vec kupila kartu za terme. Ocu konacno da uzivam u vodi.
Cacheuta se nalazi na sat vremena busem od Mendoze. U sred planina je izvor tople vode pokraj reke Mendoze (za koju sam mislila da je zabranjeno kupati se jer je svud okolo zicana ograda i tek sam posle (kad bese kasno) videla da ima slobodan prolaz, mada je voda prilicno hladna. Kazu.). Od izvora je napravljen pravi mali raj. Nekoliko bazena za izlezavanje u 2-3 nivoa, mesta za rostiljanje, hlada za odmor i najbolji deo bazencic sa hladnijom vodom kraj koga sam se stacionirala. 7eur dnevna ulaznica. Ljudi je bilo kao mrava, ali bilo je mesta za svakoga. Mislila sam malo odspavati, ali sunce je przilo kao nenormalno i nije bilo sanse. U 18h povratak. Zurila sam da se vratim jer je u parku San Martin u 20h bilo besplatno jazz vece, a pre toga je trebalo i kupiti vina i potraziti film koji sam htela kupiti sa Darrinom i to sve peske. U park sam stigla tek u pola 10. Pridruzila se Ana Mariji, Dejvidu, Doni, Estefaniji i njenom gostu iz Malezije. Bocu vina sam odmah otvorila,Malbec - Finca Flichman, jer mi je doslo da se nalijem posle fino provedenog dana u termama i tolikog sibanja peske (to mi je nekako bilo svakodnevica u Argentini - pesacenje do iznemoglosti). Svaki put sam kupovala vino drugog proizvodjaca da bih sto vise vina isprobala. Uvek je bio u pitanju malbec (sto mu nekako dodje kao Vranac). Topi se u ustima, a i ja se topim od topline, srece i gusta. Muzika je bila fina za opustanje i uzivanje kraj jezera. Oko pola 1 smo krenuli nazad peske. Bio je to zadnji dan u Mendozi. Pakovanje i oprastanje od domacina jer sutradan rano palim za Chile. Stopom.
Utisci o Mendozi - definitivno naj mesto do sada. Volela bih da sam ostla bar 7 dana ovde da uzivam u Andima, obilazim vinarije i obliznje nacionalne parkove. Grad u koji bih se mogla preseliti da ima reka/jezera u blizini u kojima se moze kupati ili puno para da imam sopstveni bazen!
..ipak ponekad čitajući i postanem malo ljubomorna... :)